SAKRAMENT SVETOG REDA (PRAVNI VID)

Vjernici, članovi Crkve, kako smo već ranije vidjeli, međusobno su jednaki u dostojanstvu djece Božje (kan. 208).

Njihova jednakost se temelji na krštenju. Također smo vidjeli da se Crkva, po božanskom ustanovljenju, sastoji od posvećenih službenika ili klerika i ostalih vjernika koji se nazivaju laici (kan. 207, § 1). Uz temeljnu jednakost, među klericima i laicima postoji razlika, za koju smo rekli da je funkcionalna ili služiteljska, i ona se temelji na sakramentu reda.

Sakramentom reda, po božanskom ustanovljenju neki između vjernika se, neizbrisivim biljegom kojim se označuju, postavljaju za posvećene službenike i posvećuju i određuju da, svako prema svome stupnju, u ime Krista Glave, vrše službu naučavanja, posvećivanja i upravljanja, i tako pasu Božji narod. Sakrament reda ima tri stupnja: najniži stupanj je đakonat, zatim dolazi prezbiterat i, kao najviši stupanj, episkopat (kan. 1008).

Tko dijeli i komu se može podijeliti sakrament reda? Između različitih služba posvećivanja koje se od prvih vremena vrše u Crkvi, prvo mjesto ima služba onih koji se posvećuju i po stavljaju za biskupe, apostolske nasljednike. Biskupskim posvećenjem dijeli se punina sakramenta reda, i samo posvećeni biskup ima vlast posvećivati druge biskupe i dijeliti sakrament reda ili zaređivati prezbitere i đakone (kan. 1012).

Sakrament reda valjano prima samo kršteni muškarac (kan. 1024). A dopušteno se sveti red prezbiterata i đakonata podjeljuje samo onima koji su, prema odredbama prava, provjereni, imaju potrebne osobine, ne priječi ih nikakva nepravilnost i smetnja te ispunjavaju preduvjete određene kanonskim pravom (kan. 1025, § 1).

Za biskupa može biti posvećen prezbiter kojeg je papa imenovao biskupom, ili zakonito izabranoga potvrdio (kan. 377, § 1). Da bi se nekomu podijelio sveti red, potrebno je da on ima nužnu slobodu. Stoga se nikoga ne smije ni na koji način, ni zbog bilo kojeg razloga, prisiljavati da primi sveti red, a ni odvraćati onoga tko želi da bude ređen i kanonski je prikladan za ređenje (kan. 1026).

O prikladnosti kandidata za primanje svetog reda prosuđuje njegov vlastiti biskup, a kod redovnika mjerodavni viši poglavar. Da bi netko bio prikladan za ređenje traži se da ima cjelovitu vjeru, da je vođen ispravnom nakanom, da posjeduje potrebno znanje, uživa dobar glas, da je besprijekorna ponašanja i prokušanih vrlina, te da ima druge tjelesne i duševne osobine, primjerene redu koji treba primiti (kan. 1029).

Za biskupa se traži da kandidat ima barem 35 godina života, da je barem 5 godina prezbiter, te da ima doktorat ili barem magisterij iz Svetoga pisma, bogoslovlja ili iz kanonskog prava (kan. 378, § 1).

Prezbiterat se podjeljuje onima koji su navršili 25 godina života i dovoljno su zreli, a đakonat onima koji se pripremaju za prezbiterat ako su navršili 23 godine. Neoženjeni kandidat za trajni đakonat treba imati navršenih barem 25 godina, a ako je oženjen, treba imati navršenih barem 35 godina života. Pripravnici za prezbiterat trebaju prije prezbiterskog ređenja primiti red đakonata, a mogu ga primiti nakon što završe 5. godinu filozofsko-teološkog studija. Za podjeljivanje reda prezbiterata traži se da je kandidat završio potpuni 6-godišnji filozofsko-teološki studij (kan. 1032, § 1- 2).

Učinci sakramenta reda Svaki od stupnjeva svetog reda utiskuje neizbrisivi duhovni biljeg ili karakter. Biskup prima puninu sakramenta reda koji ga, s odgovarajućom vlašću reda i jurisdikcije, uključuje u biskupski zbor i, pod vlašću pape, nasljednika sv. Petra, čini vidljivom glavom partikularne Crkve ako je koja povjerena njegovoj brizi i vodstvu (KKC 1594). Prezbiteri su pridruženi biskupima u svećeničkom dostojanstvu i ujedno su o njima ovisni u vršenju svojih pastoralnih djelatnosti. Prezbiterskim ređenjem dobivaju odgovarajuću vlast reda, a od biskupa, tzv. kanonskim poslanjem, primaju dužnost i vlast za pojedinu župnu ili drugu neku zajednicu ili za određenu crkvenu službu (KKC 1595).

Đakoni se zaređuju za zadatke služenja u Crkvi. Ređenjem im se podjeljuje važna uloga u službi naviještanja riječi Božje, bogoslužja, pastirskog upravljanja i djelotvorne ljubavi, koju vrše pod pastirskom vlašću svoga biskupa (KKC 1596). Gubitak kleričkog staleža Primljeni sveti red se ne može izgubiti i sveto ređenje, jednom valja no primljeno, ne može nikad postati nevaljano. Moguće je samo da se u nekom konkretnom slučaju utvrdi kako nije bilo valjano ni podijeljeno. Može se, međutim, izgubiti klerički stalež u koji se stupa primanjem đakonata (kan. 266, § 1), i klerik, ne dirajući primljeni red, može biti sveden u laički stalež. Svođenje klerika u laički stalež događa se na tri načina: sudskom presudom ili upravnom odlukom kojom se proglasi da netko nije ni bio valjano ređen; zakonito izrečenom kaznom otpuštanja iz kleričkog staleža zbog delikta za koji se kanonskim pravom predviđa takva kazna; i otpisom Apostolske Stolice, danim na zamolbu onoga tko želi povrat u laički stalež (kan. 290). Više: fra-velimir.blogspot.com